Sveti Kvirin

biskup i mučenik
( +308.)
spomendan 4. lipnja

Grad Sisak na ušću Kupe u Savu veoma je staro naselje. Iliri su ga zvali Segestica, a Kelti Siscia. Od 35. g. po Kristu nalazi se pod vlašću Rimljana. U to je doba grad bio središte trgovine i obrta te sjedište Savske Panonije. Posve je razumljivo da je u nj došlo i kršćanstvo i da je grad zbog svoje važnosti postao i biskupskim sjedištem. Jedan je od sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin.

Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309. Martirologij Sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj. Negdje početkom V. stoljeća tijelo je sv. Kvirina preneseno u Rim te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana na Apijevoj cesti.

Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. stoljeću, kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi. Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva po nalogu namjesnika Maksima bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor.

Ondje je obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana bio je predveden pred samog namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga je osudio na smrt. Mučenik je s kamenom o vratu bačen u Savu. Kršćani su mu uspjeli pronaći tijelo pa su ga s počastima sahranili. Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika. Spomendan Sv. Kvirina slavi se u zagrebačkoj nadbiskupiji, jer se Sisak nalazi na njezinu teritoriju. Krčka biskupija slavi pak Sv. Kvirina kao svog glavnog zaštitnika.

»Svakoj je stvari vrijeme omeđeno, a Božja ljubav traje vječno«, pjeva protestantski pjesnik Paul Gerhardt. Mučenici su pokazali najveći stupanj ljubavi prema Bogu, zato su ušli u samu Božju ljubav i s njome su vječni. “

Sveti Sebastijan

rimski časnik, mučenik
( +288.)
spomendan 20. siječnja

Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin, školovan u Milanu. Posvetio se vojničkom staležu i u kratkom vremenu postao zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane. No, godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani. Godine 303. događaju se najveći i najkrvaviji progoni protiv kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, posjećuje kršćane u zatvoru i donosi im hranu.

Zbog toga bude tužen i kako se nije htio odreći vjere osude ga na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama. Misleći da je mrtav, pristupi mu kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnese ga kući i tu ga njeguje dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha.

Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti 288. godine i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.

Svetog Sebastijana zazivaju bolesnici sa ranama, padavice. U prošlosti od kuge i epidemije.

Sveta Katarina Aleksandrijska

filozof, djevica i mučenica
( +306 )
spomendan 25. studenoga

Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali »Kinom staroga svijeta«. O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Passio sanctae Catharinae martyris.

Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova: »Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu.

Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.« Anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas.

U srednjem vijeku Sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveučilište, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu Sv. Katarine, koja je biser sakralne umjetnosti. Ta se crkva naziva akademskom, a u njoj se već dugom tradicijom do dana današnjega veoma svečano slavi blagdan Sv. Katarine. Svetu Katarinu Aleksandrijsku svojom zaštitnicom drže filozofi, teolozi, branitelji vjere,nastavnici, studenti, izdavači knjiga. Zaštitnica je viših škola i knjižnica. Zbog ljepotre i čestitosti postala je uzorom i zaštitnicom djevojaka. Zatvorenici je zazivaju jer je i sama bila zatočena. Zbog sprave na kojoj je bila mučena izabrale su je za zaštitnicu i neke cehovske udruge, poput kolara. Kao jedna od četrnaest svetih zaštitnika u prvom redu je zaštitnica za bolesti jezika. Zaštitnicom je bolesnika i bolnica od nesretnih slučajeva, osobito od pobačaja ili komplikacija tijekom poroda.

Osobito velik prinos liturgijskom oživljavanju crkve Sv. Katarine u Zagrebu daju studenti koji se ondje skupljaju svake subote uvečer da pjesmom i molitvom slave Boga. Legenda je o sv. Katarini obišla cijelim svijetom prevedena na mnoge jezike, pa tako i na hrvatski. Francisko Iveković objavio ju je u starom hrvatskom jeziku u svojoj zbirci svetačkih životopisa. Taj, rekli bismo, literarni uspjeh legende o Sv. Katarini učinio ju je u srednjem vijeku veoma popularnom. No ne samo u srednjem vijeku. Sveta Katarina je u našem narodu još i danas veoma popularna svetica koju kršćanski puk istinski štuje, a mnoge žene s nekim svetim ponosom nose njezino ime.

Sveti Juraj

rimski vojnik, mučenik
( +303.)
spomendan 23. travnja

Rođenje Svetog Jurja ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću.

Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci! U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene Sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta.

U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi Sveti Juraj se slavi uz Sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari.

Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca.Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili Sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, Sv. Andrija Kretski († 767), Sveti Petar Damiani.

U srednjem vijeku Sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga Sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja.

U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.Mi ovaj kratak prikaz Sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.”Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje. Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže.Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati.

Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas. Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili ući u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma. Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i neka u njemu živi, nastojeći – obnovljen – oko čistoga življenja!”
Sveti Juraj u sebi ujedinjuje sve atribute zaštitnika u svim kritičnim zdravstvenim situacijama, posebice onima po život opasnima: bolestima s visokom vrućicom, s jakim grčevima i psihičkim stanjima u puku poistovjećenima s padavicom. Oko njegova blagdana – 23. travnja – ‘oživljava’ zemlja, pa je stoga zaštitnik usjeva, a kako se u to vrijeme počinju pojavljivati zmije, Sveti Juraj zaštitnik je i od zmijina ugriza. Kao jednom od četrnaest svetih pomoćnika dodijeljena mu je zaštita od bolesti domaće stoke, a posebno konja i ratnog konjaništva.

Sveta Eufemija

djevica i mučenica, zaštitnica Rovinja
(289. – 304.)
spomendan 16. rujna

Sveta Eufemija rodila se u gradu Kalcedonu blizu Carigrada u uglednoj patricijskoj obitelji. U mladosti je dobila kršćanski odgoj, te se u svom gradu odlikovala i krepostima i ljepotom. Kao kćerka uglednog građanina i vjerojatno je polazila i neku školu u Kalcedonu, jer je ponegdje prikazana u studentskom plaštu. Za vladanja cara Dioklecijana, koji je progonio kršćane, bila je optužena što je odbila prinijeti žrtvu gradskom idolu i zatvorena zajedno s četrdeset i devet drugih kršćana.

Najprije je bila na razne načine mučena, osobino okrutno na kotaču, pa kad je nakon toga ostala vjerna Kristu i postojana u odluci da ne žrtvuje poganskom božanstvu, bačena je u amfiteatar. Lavovi su je usmrtili, ali joj tijela nisu okusili, na zaprepaštenje pogana u gledalištu. Bilo joj je svega petnaest godina kada je podnijela mučeništvo za vjeru. Zbilo se to 16. IX. 304. (Vidi sliku na zidu kraj sarkofaga). Njezino su tijelo pobožni kršćani sačuvali, pohranivši ga negdje u Kalcedonu, a – kad su dobili slobodu vjere – na njezinom su grobu sagradili veliku crkvu.

U njezinoj je crkvi pred njezinim tijelom održan godine 451. sabor kalcedonski. Ali kada su taj grad 620. godine osvojili Perzijanci, kršćani su se bojali da osvajači neobeščaste relikvije svete djevice, pa su sarkofag prevezli u Carigrad i smjestili ga u velebnu crkvu, koju je u njezinu čast bio podigao car Konstantin. Tu je tijelo sv. Eufemije ostalo do 800. godine. Tada je u Carigradu zavladao car Nicefor, koji bijaše ikonoborac (protivnik štovanja svetačkih slika i moći). Vjernici su se pribojavali da se ne bi odvažio te oskvrnuo i relikvije svete Eufemije. Prastara predaja kaže, da je jedne olujne noći mramorni sarkofag s tijelom mučenice nestao iz Carigrada.

Možda su ga pobožni ribari bili ukrcali na svoje lađe u namjeri da ga smjeste na neko sigurno mjesto. Iste je godine (800.) čudesno – morem – dospio do Rovinja. Ovdašnja predaja nadalje veli da su se građani Rovinja uzalud mučili cijeli dan, pokušavajući volovima i konjima izvući sarkofag. To je uspjelo tek nekom dječaku (u drugoj verziji nekoj siromašnoj udovici) s parom dotad neupregnutih junica.

Time se zacijelo željelo poručiti da – kad je Bog na djelu – njemu nisu potrebni ni snažni mišići životinja niti snalažljivost ljudska da ostvari što je naumio, već se radije služi slabim i malenim, svaki put iznova zbunjujući čovjeka u njegovu umišljenu ponosu. To je uspjelo nekom siromašnom dječaku s parom dotad neupregnutih junica. Time se željelo poručiti, da se Bog služi slabim i malenim ljudima.”Ja sam Eufemija Kalcedonska – koja krvlju svojom zaručih Isukrsta” – predstavila se svetica dječaku kad mu se – prema istoj predaji – ukazala i poslala ga da siđe na obalu te svojim junicama izvuče veliki mramorni sarkofag s njezinim tijelom, koji će postati simbol i slava Rovinja. Zbog izuzetne dragocjenosti sarkofaga, odmah je sagrađena kapela uz crkvu sv. Jurja u Rovinju. U njoj je bio sarkofag do 950. g. Tada je sagrađena veća crkva posvećena sv. Eufemiji i sv. Juraju.

Sveti Jeronim

svećenik i crkveni naučitelj
spomendan 30. rujna

Sveti Jeronim se rodio između god. 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to točno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364. god., nadopunjavajući svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio učitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršćanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda.

Jeronim je bio veoma nadaren dečko, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter.

Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika – što je dobro – a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo – što je zlo. Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.

Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdijenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća, njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca.

Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: “Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago ondje ti je i srce.”

Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: “Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćivali smo biskupe.” Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupačni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svećenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon ređenja dao opet na putovanja. Od g. 380. do 381. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena, “tog duha od mjedi”. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano.

U međuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Dok se Jeronim u Rimu bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlične rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumačio tekstove Svetoga pisma. “Njegova strogost – kako to piše patrolog Hamann – imala je za pobožne žene privlačnu moć, pa čak im i davala neku sigurnost.” No taj je Jeronimov apostolat, unatoč njegovoj neporočnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje “tračeve”, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: “Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.”

Kad je umro papa Damaz Jeronim je otputovao opet na Istok. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja.

Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: “Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog trojezičan.” Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.

Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:
“Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?”

A Isus će na to Jeronimu:
“Jeronime, ništa ne želim od tebe!

Samo pjevaj:
“Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.”

Tada opet progovori Jeronim:
“Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!”

Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus:
“Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.”

No Jeronim govori dalje:
“Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.”

Tada odgovori Božansko Dijete:
“Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ćeš s tim učiniti”, uzvrati mu Jeronim sav smeten.

Dijete Isus odgovori:
“Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.”

Na to Jeronim proplaka:
“Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!”

Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao:
“Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.”

Jeronimova ljubav prema Svetom Pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama.
Crkva s pravom ubraja Jeronima među četvoricu velikih zapadnih svetih Otaca. Svakako je među njima on ipak najosebujnija ličnost.

Činjenica oslabljena vida u Svetog Jeronima je razlogom što je štovan kao zaštitnik od sljepoće i ostalih bolesti očiju.

Sveti Tarzicije

akolit, mučenik Euharistije
( +15,8.257.)
spomendan 15. kolovoza

U Rimskom popisu Mučenika i Svetaca na dan 15. kolovoza nalazi se ovaj sažeti opis mučeništva akolita Svetog Tarzicija: “U Rimu, na glasovitoj ulici Via Appia, pogani su sreli akolita Svetog Tarzicija, kad je on kod sebe nosio Sakramenat Tijela Kristova.

Oni su ga ispitivali što to on ima. Kako je on bio uvjerenja da se ne smije dati biserje svinjama, nije im htio otkriti tajnu. To ih je razbjesnilo te su ga toljagama i kamenjem zatukli. Ubojice su zatim pretražili pomno njegove ruke i odijelo – ali nisu pronašli Sveto otajstvo.

Kršćani su pokupili tijelo mučenika Tarzicija i pokopali počasno u Kalistove katakombe.” Na njegov grob je Papa Damaz (366-384) dao staviti natpis: “Kad je Sveti Tarzicije nosio Kristovo Otajstvo, a zla ruka ga htjela obeščastiti, on je izbijen radije predao dušu nego da Nebesku hranu dade bijesnim psima” Sveti Tarzicije je zaštitnik ministranata, paževa Presvetog Sakramenta i mladih članova Katoličke Akcije.

Sveta Lucija

djevica i mučenica
(286. – 310)
spomendan 13. prosinca

Sveta Lucija – svetica je ranoga kršćanskog vremena ali je i danas veoma štovana, a uz njezin blagdan se organiziraju različita veselja i igre za djecu i mladež. Živjela je na prijelazu iz 3. u 4 .stoljeće u Sirakuzi na Siciliji. Kad joj je majka oboljela, pođe zajedno u Kataniju na grob Svete Agate. Pokazala se Svetica u snu Luciji rekavši da će majka ozdraviti ali da će ona podnijeti mučeništvo poradi kršćanske vjere. To je odlučno prihvatila te je svoje imanje razdijelila siromasima i posvetila se duhovnom životu Raskinula je zaruke, a zaručnik je prijavi kao kršćanku. Po nalogu prokonzula Paskazija uslijedilo je mučenje da bi se mučenica odrekla svoje nove vjere. Pošto je šest snažnih muškaraca i šest volova nisu uspjeli pomaknuti sa mjesta i baciti među bludnice, uzalud su joj pokušavali nauditi vatrom i smolom. Dugo su je mučili, iskopali su joj oči i na koncu ubodom mača u vrat pogubili. Sveta Lucija je zaštitnica očiju, vida i očnih bolesti.

Kod mučenja je Sveta Lucija rekla: »Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga!« Razjaren poganski mučitelj zagrozio joj se na to: »Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoća i onda ćete ostaviti tvoj Duh Sveti.« A mudra je djevica odgovorila: »Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom.« Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice. Krvnik ju je probo mačem. Zato je umjetnici rado tako i prikazuju. U Sirakuzi nalazi se glasovita stara bazilika Sv. Lucije kamo još i danas mnogi hodočaste.

Sveta Cecilija

djevica i mučenica
(200. -230.)
spomendan 22. studenoga

Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane – Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoće, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan.

Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji. Što se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu – rimskoj četvrti – već godine 545. Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu »Kriptu papâ«. Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu. Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata.

Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučeniice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo. U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo. Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca.

Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, »dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu«. Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik »Benedictus«. Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: »Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene.« Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj nije pobožna legenda, jer postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama.Oni se časte kao sveci 14. travnja. Prema opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna.

Sveta Barbara

iz Nikomedije
djevica i mučenica
( +306)
spomendan 4. prosinca

Kao i kod tolikih drugih svetaca i mučenika iz prvih kršćanskih vremena, tako i kod svete Barbare moramo priznati da znamo jako malo pouzdanoga o njezinu životu i smrti, već smo upućeni na kasnije nastale legende koje su se plele oko njezina lika. Pri tom je, također, dobro imati na pameti ono što kaže Hans Hummeler, koji je napisao veliku knjigu o Svecima, da vjera ima drugo vrednovanje nego razum. Vjera u moćni zagovor Svetaca uvrstila je Svetu Barbaru među 14 velikih pomoćnika u nevoljama. Kršćanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliko je tu svetu djevicu štovao mladi poljski svetac Sv. Stanislav Kostka i osjetio njezin moćni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju Anđela, od kojih ga je jedan i pričestio, jer njegov stanodavac, fanatični protestant, nije dopustio pristup katoličkom svećeniku u svoju kuću. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci i to ne samo katolici već i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca.

S blagdanom Svete Barbare povezani su i neki adventski običaji. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje opet siju pšenicu tek na blagdan Sv. Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odrežu na blagdan Sv. Barbare grančicu s trešnje, stave je u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta. Tako je sveta Barbara jedna od adventskih glasnica koja nam naviješta Božić, dan u koji je procvao najljepši cvijet na stablu čovječanstva, Isus Krist. To je već naviješteno u Starom zavjetu od proroka Izaije: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena” (Iz 11,1).

I Sveta Barbara divan je cvijet koji je procvao na stablu kršćanstva. Legenda pripovijeda je bila kćerka Dioskorusa, bogatog trgovca purpurom u gradu Nikomediji u Maloj Aziji. Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala učiniti oboje: tri prozora, da je podsjećaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeća na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao sudu, gdje je u njegovoj nazočnosti bila podvrgnuta mučenju. Uvidjevši da je djevojka spremna i na najteže tjelesn muke, odlučiše je duhovno poniziti tako da jerazodjevenu povedu ulicama do trga. Čuvši njezinu molitvu, Bog stvori u gradu takvu maglu da se potpuno smračilo. Ne znajući što bi dalje, sudac na kraju odredi da se mučenici odrubi glava. To je izvršio raspamećeni otac. Na povratku sa stratišta oca je zadesila primjerena kazna: pogodio ga je grom iz vedra neba i raspršio njegove sažgane ostatke.

Grob u koji je mučenicu zakopao mladi kršćanin Valerijan uskoro postade stjecište mnogih hodočasnika koji su tu nalazili utjehu za svoje duhovne i tjelesne teškoće. Štovanje Svete Barbare siri se diljem Europe. Njezine su relikivije početkom 11 stoljeća Melečani prenijeli u svoj grad, a zatim u grad Torcello, u katedrali Svetog Ivana Evanđeliste. Sveta Barbara se zaziva u sitiacijama opasnim po život, kada je uskraćena mogućnost ispovij4edi i bolesničkog pomazanja. U takvim se prilikama umučuje jednostavna molitva: “Učini, Gospodine, da posredovanjem Svete Barbare prije smrti dobijem sakrament bolesničkog pomazanja!” Zbog opasnosti kojima je Sveta Barbara izložena, svakodnevno je se prisjećaju mnogi koji rade u teškim i po život opasnim uvjetima. Među njima su u prvom redu rudari, koji joj se kao svojoj zaštitinici obraćaju dok se spuštaju u rudnike. Zbog groma koji je usmrtio njezina oca, Sveta Barbara je svrstana među zaštitinike od oluje i požara, odnosno među zaštitinike vatrogasaca. S tim u vezi na njezinim su slikama često zvona kojima se oglašuju opasnosti. Tako je postala zaštitnicom ljevača zvona. Tu treba smjestiti i topnike te podsjetiti da se na starim ratnim brodovima skladište streljiva nazivalo “Sveta Barbara.”

A iz mučeničke smrti i sv. Barbare i tolikih drugih mučenika izrastao je život i snaga duha koja nadvladava svako progonstvo.